Odletio Milanović. Na Krilima Kvarnera. By Mislav Šutalo

Kaže vic da se vrapci u Crnoj Gori pozdravljaju sa – đe si sokole!

Prošli vikend dolazim na Grobnik, pred hangarom parkiran Piper Cheyenne, tako da sada nisam previše pažnje posvetio činjenici da je na mjestu gdje obično slijeću padobranci prizemljen bio vojni helikopter. Uz tako, za sportske zrakoplove impozantnu pistu, lijepo je vidjeti i veće ptice.

Policajac me zamolio da parkiram malo dalje. Kružni tok uz samu ogradu, momci u plavom, su držali praznim od automobila, a tu je bio samo kombi hitne pomoći s medicinskim timom, jedno pet-šest, što bi rekli doktora, stajalo je u hladu. Kasnije se društvo pojačalo s vatrogasnim kamionom i pripadajućom postrojbom.

Danas je po planu bila škola, ujutro teorija, a kasnije kako se oblaci dogovore. Možda se i poleti.

Okupljanje, kava, priča, i povremeno osvrt letača s iskustvom, prokomentiraju to okupljanje pored nas. Neka vježba, manevri, tolika oprema i ljudstvo.

Aerodinamika i mehanika leta. Polara uzgona i trenja i profili krila. Grafikoni, formule, ploča, kreda, spužva.
I sad više nitko ne može izdržati. Zuji, pa bruji, pa tutnji. Trk. Van. Da vidimo stroj što zrakom mlati.

U zraku već je bio i okrenut od nas i iznenađujuće tiho hvatao daljinu. No, je li netko skužio što je to bilo, pitam okupljeno mnoštvo, što se naguralo do živice jer ih dalje pustili nisu. Milanović kažu. Pa vidim tri crne limuzine uz ogradu samu.

Oko podneva se već razbistrila ideja o letenju, idu jedrilice Junior i Cirus, a Blanik, školski dvojsjed, budemo još vidjeli. Budući da drugi učenici nisu mogli ostati poslijepodne, Marko je ostavio meni da odlučim hoćemo li danas letjeti školske krugove.

Do sada smo u školi letjeli sedam sati. Jedan školski krug traje oko sedam minuta. To izgleda kratko, međutim nama s ovom razinom znanja je to toliko naporno da se od jednom može letjeti samo tri do pet školskih krugova, ili tri ujutro pa tri nakon pauze poslijepodne. Pored školskih krugova bili smo i tri puta na jedrenju. Moja su jedrenja trajala; prvo 15 minuta, drugo sat vremena i treće pola sata.

Školski krug se sastoji od šlepa jedrilice avionom. Naš avion je američki akrobatski avion Citabria. Namjena aviona se vidi i kad se ime pročita unazad. U šlepu idemo tri desna zaokreta od devedeset stupnjeva i pritom se popnemo 300 metara iznad piste, točnije ravno smo iznad motodroma. Tu otkačimo sajlu i skrenemo u desno, stabiliziramo jedrilicu, i napravimo nekoliko krugova, obično prvi u desno pa onda u lijevo. Krugove radimo dok nam visina ne padne da moramo ići na slijetanje.

Tada se vraćamo u školski krug, idemo paralelno s pistom prema poziciji gdje radimo takozvani treći zavoj, pa potom četvrti i slijećemo. Slijeće se obično uz vjetar, tako da se povratak u školski krug, kad se ide paralelno s pistom naziva „niz vjetar“, i to se javlja radio stanicom kontroli na pisti koju nazivamo „start“.

Koliko traje obuka do polaganja pilotskog ispita je individualno. Zavisi kako kome sjedaju stvari. Programom je predviđeno trideset sati.

Nekada je u Hrvatskoj bilo dvadesetak ovakvih školskih jedrilica, a danas koliko je nama poznato još ih samo par ima plovidbenu dozvolu. No zato je nedostatak letjelica nadoknađen birokracijom koja regulira civilno letenje.

Prije rata, letenje i školovanje za jedriličarstvo je bilo praktično besplato. Danas se letenje promatra kao skup sport, no točnije bi bilo da je sport nepoznanica. Praktično je sportsko letenje zamrlo i sve se kao i obično drži na entuzijazmu nekolicine. Minuta leta školske jedrilice, a ona je najskupla, je tri kune. Šlep avionom, a to je najskuplja vrsta šlepa, na tristo metara je 160 kuna, a na šesto metara 220 kuna. No Marko, predsjednik kluba, obaćaje da će se cijene korigirati, jer da je kerozin išao gore, a cijene letenja su ostale iste.

Dakle jasno je da sam odlučio da tog dana neću letjeti čim sam se primio skorz druge priče. Ali i to je jedna o stvari u letenju. Kažu da je bolje biti na zemlji i htjeti biti u zraku, nego obrnuto.

Da bi se letjelo potrebno je prvo imati dozvolu, certifikat o zdravstvenoj sposobnosti, no i pored toga prije leta svatko sam za sebe odlučuje da li je spreman letjeti ili nije. To je posve osobna odluka. Letenje je stvarno zahtjevno, i moraš biti odmoran. Objektivno tu nema ništa fizički teško. Mrdaš palicom i nogama. Kvragu pa ja trčim olimpijski triatlon. Stvarno imam snage i kondicije. Ali za našu razinu obučenosti, letjeti pet školskih krugova za redom, to iscrpi, da kažeš, dosta. Ne bih ja još jedan krug.

Tako da sam ovaj put rekao da nisam baš za letenje taj dan. Ionako to još nisam probao.

Osim pilota, spremna mora biti i letjelica. Svakog dana kad se leti radi se predpoletni pregled. Pregledaju se baš svi pokretni dijelovi jedrilice. Pored toga svatko tko ulazi u jedrilicu ima pravo obaviti svoj pregled letjelice. Letjelice imaju propisane procedure servisa i pregleda posebno za svakih 50, 200, 500 i 1000 sati leta. Lista radova koji se izvode na školskoj letjelici Blanik ima tri stranice.
U svakom slučaju te letjelice su puno pouzdanije od pilota koji njima upravljaju, što se vidi iz podataka da je kod uzroka zrakoplovnih nesreća ljudska pogreška neusporedivo učestalija od kvara zrakoplova.

Prošlog vikenda Tomislav, iskusni letač, još uvijek sa statusom učenika jer nije do sada polagao pilotski ispit, u zraku je ostao više od pet sati. Ovaj put nebo se iznad Grobnika sa svih strana zatvorilo, od Učke je krenula kiša, pa je odlučeno da se jedrilice prizemlje.

No jedna uvijek ostaje u zraku. Naša najbolja natjecateljska jedrilica. SZD 48 Jantar, sprema se tako da se objesi o strop hangara. I tako leti u visinama i prostranstvima hangara i kad nikoga od pilota nema.