Kabina je predviðena za smještaj pilota i opreme, a svojim konstrukcijskim rješenjem mora zadovoljiti niz zahtjeva koji æe omoguæiti njeno udobno, lako i jednostavno korištenje. Ti zahtjevi su slijedeæi:

• racionalizacija prostora u kabini uz zadovoljenje minimalne udobnosti;
• moguænost reguliranja položaja pedala i naslona sjedišta (ili samo pedala) u letu;
• predvidjeti ureðaj za ventilaciju, kao i zavjesu za zaštitu od sunca (ili pleksi u boji);
• lakoæa ulaska u kabinu, kao i napuštanja u sluèaju potrebe;
• predvidjeti mjesta za dodatnu opremu pilota (karte, barograf, navigacijske instrumente, prtljagu itd.);
• vidljivost u svim smjerovima mora biti dobra, što je naroèito važno kod dvosjednih jedrilica za zadnje sjedište;
• raspored komandi mora biti takav da je omoguæeno njihovo lako korištenje i opsluživanje u eksploataciji;

SJEDIŠTA

Sjedište i naslon svojim oblikom moraju omoguæiti udoban smještaj pilota u kabini. Konstrukcijski se izvode od drveta, lima ili kompozita. Sjedišta su obièno tapecirana i podložena spužvastom gumom kako bi se pilot tokom leta što manje zamarao. Naslon može biti izraðen i od platna, a ukoliko je izraðen od drva ili lima, treba imati takav oblik da se u njega lako smješta leðni padobran. Sigurnosno remenje služi za vezivanje pilota i njegovo osiguranje od ispadanja iz jedrilice u sluèaju specijalnog položaja jedrilice u letu. Postoje dvije grupe remenja: pojasni i prsni. Uèvršæuju se za strukturu trupa vijcima i to pojasni ispod sjedišta, a prsni iza leða pilota.

POKLOPAC KABINE

Poklopac kabine izraðen je od prozirnog organskog stakla – pleksi-stakla, te svojim oblikom upotpunjuje boènu konturu jedrilice i omoguæava pilotu vidljivost. Oblik poklopca kabine dat je boènom projekcijom jedrilice, a naèin otvaranja zavisi od usvojenog sistema.

Strukturu poklopca kabine saèinjavaju: kostur, obièno izraðen od èeliènih Cr-Ni cijevi ili lake legure, šarke i brava, te pleksi staklo. Opæi oblik poklopca: 1 i 6 – šarke, 2 i 5 – okvir, 3 – pleksi-staklo, 4 – zavjesa protiv sunca, 7 – brava i 8 – otvor za ventilaciju.

INSTRUMENTNA PLOÈA

Kao poseban element, instrumentna ploèa služi za smještaj instrumenata.

Slika lijevo pokazuje smještaj pilotsko – navigacijskih instrumenata kod školsko-trenažnih jedrilica, a slika desno pokazuje smještaj pilotsko – navigacijskih instrumenata kod visokosposobnih i takmièarskih jedrilica

INSTRUMENTI

Danas letenje više nije samo sebi cilj, veæ se svaki let obavlja u okviru nekog zadatka. Struktura tih zadataka je iz dana u dan sve složenija; loši meteorološki uvjeti predstavljaju sve manju prepreku njihovom ispunjenju, a pri svemu tome sigurnost letenja raste. Danas letaèi sigurno lete iznad nepoznatih terena, kroz oblake, lete noæu, a pri svemu tome imaju svakog trenutka uvid u toèan položaj svoje letjelice u odnosu na zemlju.

Tokom rada instrumenti su izloženi raznim štetnim utjecajima kao što su: promjena temperature i tlaka zraka, vibracije pri polijetanju i slijetanju, djelovanje inercijalnih sila pri letu letjelice, vlaga itd. Ovi utjecaji poveæavaju moguænost otkaza, ugrožavaju toènost pokazivanja i skraæuju vijek trajanja instrumenta. Buduæi da otkazi i netoèna pokazivanja mogu izazvati udes ili katastrofu jedrilice, neophodno je da instrumenti budu otporni prema spomenutim utjecajima. Štetan utjecaj udarnih sila pri polijetanju i slijetanju ublažava se elastiènom ugradnjom instrumentne ploèe. U ovisnosti o visini leta i godišnjem dobu, temperatura okolnog zraka mijenja se u vrlo širokim granicama, izazivajuæi promjenu dimenzija i elastiènih svojstava svih tijela, pa prema tome i preciznih osjetljivih dijelova instrumenata. Ova pojava znatno utjeèe na toènost instrumenata, pa se njen utjecaj mora svesti na najmanju moguæu mjeru, što predstavlja veoma složen problem koji se rješava specijalnim konstrukcijama, ugradnjom elemenata za kompenzaciju i opsežnom tehnološkom studijom izbora materijala, ulja za podmazivanje itd. U ovisnosti o visini leta i opæim meteorološkim uvjetima, mijenja se statièki tlak okolnog zraka, što u znatnoj mjeri utjeèe na toènost pokazivanja pojedinih instrumenata, izazivajuæi i do 30% -tne greške. Zbog toga je neophodna upotreba specijalnih korekcijskih tablica za raèunsko ispravljanje grešaka ili ugradnja posebnih elemenata za visinsku kompenzaciju. Pri izvoðenju evolucija, svi elementi jedrilice, a time i instrumenti, izloženi su djelovanju inercijalnih sila koje mogu dostiæi vrijednosti nekoliko puta veæe od normalnih optereæenja. Neophodno je da instrumenti i u ovakvim sluèajevima budu osigurani od kvara i zadrže potrebnu toènost. S obzirom na opisane uvjete rada i potrebu velike sigurnosti od kvara, što zahtjeva primjenu odreðenih grubljih elemenata, instrumenti ne mogu imati toènost laboratorijskih i kontrolnih ureðaja. Meðutim, tolika toènost nije ni potrebna, te se može smatrati da je instrument dovoljno precizan ukoliko u cijelom opsegu pokazivanja ne radi grešku veæu od 2,5%.

PODJELA INSTRUMENATA

Instrumente koji se ugraðuju u jedrilice prema osnovnom mehanizmu dijelimo na: manometarske, giroskopske i opružne. Karakteristièan element za manometarske instrumente predstavlja elastièna komora osjetljiva na promjenu tlaka zraka, èija se deformacija prijenosnim mehanizmom transformira u odgovarajuæi hod kazaljke. Elastièna komora može imati razlièite oblike. U ovu grupu instrumenata spadaju brzinomjeri, variometri i visinomjeri. Osnovni element giroskopskih instrumenata je disk koji osim rotacije oko okretne osi mora imati bar još jedan stupanj slobode gibanja. Od instrumenata koji se ugraðuju u jedrilice, ovoj grupi pripadaju pokazivaèi skretanja i umjetni horizonti. Za opružne instrumente karakteristièan element je opruga èija je uloga da se deformira proporcionalno optereæenju. Tipièan predstavnik opružnih instrumenata je pokazivaè ubrzanja (akcelerometar).

Prema njihovoj ulozi, instrumente ugraðene u jedrilice dijelimo na pilotske i navigacijske. Pilotski instrumenti su oni koji pilotu daju podatke o položaju jedrilice u odnosu na vlastite osi, o visini leta, brzinama i ubrzanjima, tj. o svim podacima koji su neophodni da bi se jedrilicom pravilno upravljalo. Jedrilice se obièno opremaju sljedeæim pilotskim instrumentima: brzinomjerom, variometrom, visinomjerom, pokazivaèem skretanja i klizanja, umjetnim horizontom i pokazivaèem ubrzanja.

Instrumenti za navigaciju su oni koji pilotu daju podatke o smjeru leta, te o geografskom položaju. Jedrilice obièno nisu opskrbljene posebnim instrumentima za odreðivanje geografskog položaja, veæ se on odreðuje indirektnim putem, kombiniranom primjenom zemljopisne karte, magnetskog kompasa, sata i brzinomjera. Od navigacijskih instrumenata jedrilice su jedino opremljene raznim vrstama kompasa.

RASPORED INSTRUMENATA

Pravilno upravljanje jedrilicom, kao i sigurnost leta, uveliko ovise o tome da li se pilot može brzo i pravilno služiti podacima koje mu prikazuju instrumenti. To je veoma bitno u sluèaju kada je vanjska vidljivost smanjena, te instrumenti zamjenjuju sva osjetila pilota. Zbog toga je neophodno da instrumentna ploèa bude pregledna i da raspored instrumenata na njoj bude takav da pilot uz minimalne napore i koncentraciju može vršiti efikasnu kontrolu njihova pokazivanja. Najèešæe se instrumenti ugraðuju tako da im položaj kazaljki u jednom redu bude horizontalan ili vertikalan. Pri takvoj ugradnji instrumenata pilotu je lako da letimiènim pogledom na èitavu ploèu provjeri ispravnost režima leta. Odstupanje kazaljke bilo kojeg instrumenta od normalnog položaja lako se uoèava. Uvaženo je pravilo da se primarna grupa instrumenata (instrumenti koji definiraju brzinu kretanja jedrilice – brzinomjer, pokazivaè skretanja, variometar) ugraðuje u gornjem redu instrumentne ploèe. Brzinomjer se nalazi lijevo, pokazivaè skretanja u sredini, a variometar desno. Iznad pokazivaèa skretanja obièno se nalazi kompas. Sekundarnoj grupi pripadaju instrumenti koji definiraju položaj jedrilice u odnosu na njene osi i zemlju, a to su: umjetni horizont, visinomjer i kompas. Visinomjer i umjetni horizont nalaze se u drugom redu instrumenata. Visinomjer se obièno ugraðuje ispod brzinomjera, a horizont ispod variometra.

Raspored instrumenata na ploèi jedrilice:

PILOTSKI INSTRUMENTI

Brzinomjeri

Potrebno je naglasiti da pneumatski brzinomjer pokazuje brzinu jedrilice u odnosu na zrak, a ne u odnosu na zemlju. Apsolutna brzina se proraèunava vektorskim zbrojem relativne brzine, tj. brzine zrakoplova u odnosu na okolni zrak i brzinu vjetra. Podatke o brzini, pravcu i smjeru vjetra daje meteorološka služba, dok relativnu brzinu pokazuju obièni brzinomjeri kojima je opremljen svaki zrakoplov. Jedrilice su iskljuèivo opremljene mehanièkim brzinomjerima (pito ili venturi). Brzinomjeri sa pito-cijevi koriste se kod gotovo svih suvremenih aviona i visokosposobnih jedrilica. Sastoji se od pito-cijevi (davaèa) i samog brzinomjera (pokazivaèa). Princip rada zasniva se na mjerenju dinamièkog tlaka, koji ovisi o kvadratu brzine i gustoæe zraka. Na vru pito-cijevi, koja je ugraðena tako da joj se uzdužna os poklapa sa pravcem brzine, nalazi se otvor, uvodnik totalnog tlaka. Otvor je pomoæu crijeva (1) spojen s unutrašnjošæu kapsule (4). Kapsula je ugraðena u hermetièku kutiju brzinomjera (5), koja je pomoæu crijeva (2) spojena sa statièkom komorom pito-cijevi, a ova je preko niza otvora u obliku vijenca u dodiru s atmosferom. Otvori (3) nalaze se na boènom zidu pito-cijevi i kako su im osi normale na pravac brzine, promjena brzine nema nikakvog utjecaja na velièinu tlaka u statièkoj komori pito-cijevi, a time i hermetièkoj kutiji brzinomjera.

To je, u stvari, statièki tlak zraka koji vlada na danoj visini. Na ovaj naèin se postiglo da kapsula brzinomjera s vanjske strane bude izložena djelovanju statièkog, a sa unutarnje totalnog tlaka zraka. Pošto je totalni tlak jednak zbroju statièkog i dinamièkog, djelovanje statièkog tlaka na kapsulu se poništava i ona se deformira jedino pod djelovanjem dinamièkog tlaka. Deformacija kapsule se transformira putem prijenosnog mehanizma u odgovarajuæi otklon kazaljke, koja na specijalno baždarenoj skali direktno pokazuje relativnu brzinu jedrilice.

Brzinomjeri s venturi-trubom se koriste uglavnom kod onih jedrilica i sporih aviona kod kojih èiste aerodinamièke linije ne igraju bitnu ulogu. Dobra strana im je što venturi -truba pri istim brzinama daje mnogo veæe razlike tlakova nego pito-cijev. Davaè venturi-truba je konvergentno-divergentna cijev u èijem se grlu (najužem dijelu) nalazi otvor sa prikljuèkom za crijevo kojega spaja s unutrašnjošæu kapsule brzinomjera.

Zrak se kreæe u susret venturi-trubi brzinom V₀.Tu brzinu zrak æe imati sve do trenutka dok ne stigne do ulaznog otvora trube. Masa zraka koji proðe kroz ulazni otvor, proæi æe nepromijenjena kroz grlo a zatim i kroz izlazni otvor prema tome, venturi-truba igra ulogu strujne cijevi promjenljivog popreènog presjeka, za koju vrijedi zakon kontinuiteta.

Variometri

Jedan od najznaèajnijih trenutaka u razvoju zrakoplovnog jedrilièarstva vezan je za pronalazak variometra, instrumenta koji mjeri vertikalne brzine leta. Poznato je da se tijekom leta jedrilica stalno spušta u odnosu na okolni zrak. Brzina tog relativnog spuštanja ovisi o usvojenom režimu leta i sve je veæa što je brzina na putanji veæa. Ako zrak koji okružuje nema vertikalnu komponentu brzine, onda æe se jedrilica u odnosu na zemlju spuštati istom brzinom kao i u odnosu na okolni zrak. Penjanje jedrilica u odnosu na zemlju moguæe je jedino u sluèaju da zrak koji ju okružuje ima veæu brzinu penjanja od njene relativne brzine spuštanja. Ukoliko su te dvije brzine jednake, jedrilica održava stalnu brzinu. Variometar se sastoji od hermetièke komore (1) koja je povezana s atmosferom preko kapilarne cjevèice. Prilikom promjene visine, mijenja se statièki tlak okolnog zraka. Kapilarna cjevèica sprjeèava da se pritisak u komori trenutno izjednaèi s njim, uslijed èega dolazi do razlike tlaka na njenim krajevima. Ta razlika je proporcionalna brzini promjene visine i može se oèitati na skali manometra (3).

Skala je podijeljena tako da je moguæe direktno oèitavanje vertikalne brzine u metrima u sekundi. Pri penjanju, tlak okolnog zraka brže opada od onog u komori, pa se tekuæina u desnom dijelu U cijevi diže iznad nultog položaja. Pri spuštanju je obrnuto. Variometri su vrlo osjetljivi instrumenti; oni reagiraju i na sasvim male razlike tlaka.

Akcelerometri

Pri izvoðenju evolucija, jedrilica se kreæe po raznim krivuljama konstantnom ili promjenljivom brzinom. Meðutim i u sluèaju da je brzina na putanji konstantna, jedrilica mora imati komponentu ubrzanja u pravcu normale na putanju. Stoga je ona izložena djelovanju inercijalnih sila èiji je intenzitet jednak proizvodu njene mase i postignutog ubrzanja.

U pojedinim evolucijama ubrzanja mogu doseæi iznos koji je pet, šest, pa i više puta veæi od gravitacije Zemlje (g),zbog èega æe jedrilica biti optereæena silama isto toliko puta veæim od njene težine. Odnos izmeðu postignutog ubrzanja i gravitacije naziva se koeficijentom optereæenja, koji je vrlo bitan parametar pri dimenzioniranju noseæih elemenata jedrilice. Akcelerometar se sastoji od utega (1) koji se nalazi izmeðu opruga (2) i može se kretati duž vertikalne vodilice (3). Ako se jedrilica nalazi u ustaljenom režimu leta, na uteg ne djeluju nikakve inercijalne sile i on optereæuje opruge samo svojom težinom. Tvrdoæa opruga je podešena tako da u danom sluèaju drže uteg na onoj visini za koju æe kazaljka pokazivati nulu. Èim se u letu pojavi ubrzanje, pojavit æe se i inercijalne sile.

Visinomjeri

U letenju pojam visine je višeznaèan, razlikujemo apsolutnu i relativnu visinu. Pod apsolutnu visinu leta podrazumijevamo vertikalnu udaljenost izmeðu jedrilice i površine mora (nadmorska visina), dok relativnu visinu predstavlja visina jedrilice iznad terena preko kojeg leti. Jedrilice su opremljene visinomjerima koji mjere apsolutnu visinu. Njihov princip rada zasniva se na mjerenju statièkog tlaka okolnog zraka, koji se mijenja ovisno o visini. To su u stvari aneroidni barometri, èija je skala podijeljena tako da svaki podjeljak odgovara odreðenoj visini. Osnovni pogonski element ovakvih visinomjera je aneroidna kapsula iz koje je izvuèen zrak. Pri promjeni tlaka zraka kapsula se deformira i preko prijenosnog mehanizma okreæe kazaljku. Barometarska metoda mjerenja visine ne daje veliku toènost pošto statièki tlak zraka na odreðenoj visini nije uvijek isti, veæ se mijenja u ovisnosti o opæoj meteorološkoj situaciji. Da bi se mjerenje visine moglo vršiti ovom metodom, neophodno je definirati standardne atmosferske uvjete prema kojima se baždare visinomjeri.

Pokazivaèi skretanja

Pokazivaè skretanja je giroskopski instrument koji pokazuje skretanje jedrilice po pravcu. Osnovni pogonski element je giroskop a dva stupnja slobode gibanja, koji je ugraðen tako da pri skretanju jedrilice oko vertikalne osi Z pokazuje kutnu brzinu oko središta zakrivljenosti putanje 0. Giroskop se velikom kutnom brzinom okreæe oko svoje glavne osi X-X, dok se njegov okvir može okretati oko osi Y-Y.

Obje osi leže u horizontalnoj ravnini s tim što je glavna okomita na uzdužnu os jedrilice. Pri skretanju jedrilice, os X-X prinudno mijenja svoj položaj u prostoru, uslijed èega se javlja moment precesije, koji teži zakrenuti okvir oko osi Y-Y, u toliko jaèe, ukoliko je zaokret oštriji. Slobodnom okretanju okvira suprotstavlja se specijalna opruga ugraðena tako da pri deformaciji stvara moment oko osi Y-Y koji je suprotnog smjera od smjera precesije. Pri odreðenom nagibu okvira, dolazi do izjednaèavanja momenata i kazaljka, koja je fiksno vezana za okvir zauzima svoj ravnotežni položaj koji definira oštrinu zaokreta. Što je zaokret oštriji, moment precesije je veæi pa se opruga mora više deformirati da bi postigla dovoljnu krutost za uravnoteženje.

Osnovni elementi su: 1) giroskop, 2) okvir giroskopa, 3) kazaljka, 4) opruga. Pri skretanju jedrilice okvir (2) se uslijed precesije naginje i za sobom povlaèi kazaljku èiji otklon regulira opruga (4). Kad skretanje prestane, ona vraæa kazaljku u nulti položaj.

Pokazivaèi klizanja

Pokazivaè klizanja je ustvari libela koja se sastoji iz blago povijene staklene cjevèice, ispunjene tekuæinom kroz koju se kreæe èelièna kuglica nešto manjeg promjera. Tekuæina služi za prigušenje kretanja kuglice. U pravocrtnom letu bez popreènog nagiba, kao i pravilno izvedenom zaokretu kuglica se nalazi u sredini cjevèice. Meðutim, ukoliko se zaokret izvodi nepravilno (nekoordinirano) ili u pravocrtnom letu doðe do popreènog nagiba, jedrilica æe kliznuti i kuglica zauzet novi položaj u dijelu cjevèice okrenutom u smjeru klizanja. Pri tome je intenzitet klizanja definiran velièinom otklona kuglice.

Umjetni horizont

Umjetni horizont je instrument koji pokazuje kakav je položaj jedrilice u odnosu prirodni horizont, tj. da li je nagnuta oko svoje uzdužne ili popreène osi. Osnovni element mu je giroskop s tri stupnja slobode gibanja koji je ugraðen tako da predstavlja giroskopsko njihalo s jako dugim periodom osciliranja. Kada jedrilica u letu ne bi bila izložena djelovanju sila ubrzanja, spomenuti nagibi mogli bi se ustanoviti i pomoæu obiènog njihala, jer bi ono pokazivalo stvarnu vertikalu. Meðutim, u zaokretima i evolucijama javljaju se sile ubrzanja, zbog èega bi obièno njihalo pokazivalo prividnu vertikalu, tj. pravac koji se poklapa sa pravcem rezultante koju tvore gravitacijska sila i spomenute sile ubrzanja. Njihalo se postavlja u položaj prividne vertikale utoliko brže, ukoliko mu je period osciliranja manji. Giroskopsko njihalo, za razliku od obiènog njihala, ima vrlo veliki moment inercije (koji postiže povoljnim rasporedom masa), kao i veliku brzinu rotacije oko glavne osi, što mu osigurava dovoljno dug period osciliranja, zbog èega je ono praktièki neosjetljivo na sile ubrzanja. Ova osobina giroskopskih njihala je primjenjena na umjetnim horizontima. Giroskopi se odlikuju velikom stabilnošæu, koja meðutim èesto nije dovoljna da sprijeèi naginjanje njihove glavne osi. Stoga se umjetni horizonti opremaju specijalnim ispravljaèima, èiji je zadatak stvaranje takvih ispravljaèkih momenata koji se suprotstavljaju svakoj težnji naginjanja spomenute osi.

Umjetni horizont se sastoji od kardanski obješenog giroskopskog njihala sa zraènim ispravljaèem. Giroskop (1) okreæe se velikom brzinom oko vertikalne osi èiji su ležajevi ugraðeni sa unutrašnje strane vertikalnog prstena (2). Horizontalni prsten (3) obuhvaæa vertikalni prsten (2) i može se okretati oko osi X-X. On je ugraðen u kutiju instrumenta preko ležaja (4) i (5), èije su osi paralelne sa uzdužnom osi jedrilice. Pri promjeni nagiba jedrilice, giroskop (1) zadržava svoju ravninu zakretanja, a time i njegova glavna os, kao i prsten (2). Vanjski prsten (3), koji je preko ležajeva (4) i (5) ugraðen u kutiju instrumenta, mora pratiti uzdužne nagibe jedrilice. U sluèaju popreènog nagiba cijeli sistem ostaje nepomièan, dok se kutija instrumenta okreæe u ležištima (4) i (5), prateæi naginjanje jedrilice. S donje strane prstena (2) nalazi se zraèni ispravljaè. On se sastoji iz komore (6) iz koje zrak velikom brzinom istjeèe kroz proreze (7). Prorezi (7) djelomièno su pokriveni njihalima (8), koja su tako postavljena da u vertikalnom položaju ispravljaèa sva èetiri mlaza budu podjednakog intenziteta, što osigurava poništenje njihovih reaktivnih momenata. Ako se iz bilo kojeg razloga giroskopski sustav izvede iz prvobitnog položaja tako da više ne stoji u horizontu, poremetit æe se ravnoteža reaktivnih momenata opisanih mlazova. Do toga dolazi zato što njihala (8) zadržavaju vertikalni položaj, dok tijelo ispravljaèa (6) èvrsto vezano za okvir (2) dobija isti nagib kao i cijeli giroskopski sustav.

Kutija giroskopa okreæe se oko giroskopskog sustava s kojim je vezana preko ležišta (4) i (5). Poluga (9) ugraðena je na prsten (3) i pokazuje kut u pravoj velièini. On se pilotu pokazuje kao kut izmeðu poluge (9) i siluete (10) koja je vezana za kutiju instrumenta. Pri uzdužnom nagibu okvir (2) se okreæe u odnosu na okvir (3), koji zbog ugraðivanje u ležišta (4) i (5) prati naginjanje jedrilice. Okretanje prstena (2) prenosi se preko èepa (12) na polugu (9), koja se diže ili spušta u odnosu na siluetu (10). Smjer njenog otklona suprotan je smjeru naginjanja cijelog sustava, tj. Ona se spušta ispod siluete ako se nos jedrilice diže iznad horizonta i obrnuto. Na taj se naèin dobiva slika koja odgovara stvarnom položaju jedrilice u odnosu na horizont.

Kompasi

Kompas je osnovni navigacijski instrument koji služi za pokazivanje i održavanje kursa zrakoplova. Jedrilice su uglavnom opremljene raznim vrstama magnetskih kompasa, èiji se princip rada zasniva na djelovanju Zemljinog magnetskog polja na magnetsku iglu.

Kurs po kome jedrilica leti predstavlja kut izmeðu meridijana i uzdužne osi jedrilice. On se raèuna od pravca sjever (N) – kurs 0 i raste u pozitivnom smjeru kazaljke na satu , tako da u pravcu istoka (E) ima vrijednost 90, juga (S) 180 i zapada (W) 270. U zavisnosti od kojeg meridijana raèunamo, razlikujemo geografski, magnetski i kompasni kurs. Na slici je prikazana jedrilica koja leti po geografskom kursu nula, tj. u pravcu sjevera. Magnetski kompas pokazuje kompasni kurs jedrilice. Meðutim, kako je za voðenje navigacije potreban geografski kurs, pilot mora vršiti raèunski korekciju algebarskim zbrojem kutova magnetske deklinacije i devijacije s vrijednostima oèitanim na kompasu. Kut magnetske deklinacije se mijenja u zavisnosti o geografskom položaju isto tako, on se mijenja i u zavisnosti o vremenu, jer magnetski polovi periodièno mijenjaju svoj položaj, oscilirajuæi u pravcu istok-zapad, sa periodom osciliranja koji traje više stoljeæa. Stoga se za potrebe navigacije u navigacijske karte ucrtavaju linije koje povezuju sva mjesta na zemlji s istom deklinacijom. Takve se karte izdaju svake godine radi korekcije zbog promjene položaja magnetskih polova. Kada se odredi zemljopisni položaj u kojoj se treba izvesti prelet, pilot tokom navigacijske pripreme oèitava s takve karte vrijednosti lokalne deklinacije. Ukoliko je u pitanju zapadna deklinacija, on æe tokom leta dodavati kompasnom kursu, a ako je istoèna oduzimat æe ju.

Shema pilotskog kompasa

Osnovni element pilotskog kompasa je okretni sustav, koji se sastoji od stalnih magneta (1) i kompasne ruže (2). Magneti su prièvršæeni za ružu i okreæu se kao cjelina u ležištu (3). Ležište se sastoji iz vrha (od kaljenog èelika), koji leži u èašici od rubina, safira ili nekog sliènog materijala. Šipkasti magneti (1), koji su meðusobno paralelni i prolaze sa raznih strana elementa (4), ovješeni su o ružu tako da težište èitavog okretnog sustava bude ispod težišta (3). Na taj naèin okretni sustav visi kao njihalo i za ugraðivanje je dovoljno samo jedno ležište. Ruža se pravi od vrlo tankog lima. Njen opseg je podijeljen na 72 podjelka. Razmak izmeðu dva susjedna podjelka oznaèava kut od 5°. Svaki drugi podjelak je nešto duži i oznaèava svaki deseti stupanj. Brojevima je oznaèen svaki trideseti stupanj, s tim što dani broj oznaèava deset puta veæi kut (npr. Broj 33 oznaèava kut od 330°). Podjelci 0 i 18 (koji oznaèavaju kurs 0 i 180) leže u osi ruže, paralelno s osi magneta. Da bi se smanjio pritisak na ležište, a time i štetno djelovanje trenja, kompasna ruža nosi plovak (5). Kuæište (6) mora biti hermetièki zatvoreno. S njene prednje strane nalazi se staklo (7), a iza njega pokazivaè (8) prema kojem se èita kurs na ruži. Da bi se izbjegao štetan utjecaj širenja i skupljanja tekuæine za prigušenje (mješavina alkohola i vode), kojom je ispunjeno kuæište (8), sa stražnje strane se uèvršæuje elastièni mijeh (9). Pri skupljanju tekuæine on se širi i obrnuto, te se tako sprjeèava moguænost pojave mjehura koji bi štetno utjecao na rad kompasa. Kompenzacijska kutija (10) sadrži stalne magnete pomoæu kojih se vrši kompenzacija kompasa, tj. otklanjanje devijacije.